Otvaram vrata od zgrade i izlazim na ulicu. U tom trenutku prolazi čovek sa slike ispred mene. Idemo u istom smeru. Gledam ga malo fascinirano i radoznalo. Ko je ovaj čovek? Toliko stvari u ovoj sceni koje mi se ne poklapaju. Kao kad ti se neko predstavi kao Ana, a ti vidiš da je Olivera. Dakle, stariji čovek čija bi glava pasovala na telu nekog advokata, lekara ili šefa državne ustanove. Uredna jakna, pantalone i visoke čizme, sve od kože – mogao bi biti pripadnik motorizovanih jedinica iz II sv. rata koji je prošao kroz vremenski portal, stari roker koji se zaglavio u 80-im, bajker ili gej sa fetišom na kožu koji je svojevremno pozirao Tomu od Finske. Gura ispred sebe invalidska kolica sa nekim stvarima u kartonskoj kutiji srednje veličine. Želeo sam da mu priđem i da mu kažem: „Zdravo! Možete li mi reći nešto o sebi?“, ali nisam. Sledeći put kad vidim neku fascinantnu osobu postaću novinar za tren pa kako bude. Kažu da stvarnost nadmašuje maštu. Ne znam iz kog gasa je ovaj lik ali mi je baš gotivno kad ljude baš zabole da teže ka tome da budu normalni. Ma šta god to „normalni“ značilo. 🙂 Viđeno u naselju Sibir, u užem Stokholmu jedne srede uveče u novembru 2020. (P.S. Krajnje je vreme da se iz sprkog jezika izbaci reč „invalid“, taj rogobatan naziv za ljude koji izveden iz latinskog zapravo znači – „nevažeći“. Matice Srpska, reaguj ili raspiši konkurs!)
Umetnost vraćanja duha u čarobnu lampu
„Veštačka inteligencija (VI) ili mašinska inteligencija je sposobnost kompjuterskih programa i robota da oponašaju prirodnu inteligenciju ljudi i drugih životinja, prvenstveno kognitivne funkcije kao što su sposobnost učenja stvari iz prethodnog iskustva, razumevanja prirodnog jezika, rešavanja problema, planiranje redosleda radnji i generalizovanje.” (Izvor: Vikipedija, Guglov prevod sa švedskog.) Upravo …